Alija i Ilija – Pesma Svete Šale i Večne Svesti

Alija i Ilija – Pesma Svete Šale i Večne Svesti

🎤 Narodna epika u ritmu svesti
✍️ Autor: Ilija S. Lakićević – Laki Lion

U vremenu kada svet još veruje u iluziju linearnog vremena, dva čoveka – Alahov Alija i Božji Ilija – sretoše se pod svodom istine, uz kahvu, čibuk i malo domaće. Ono što je počelo kao razgovor, postalo je ep o buđenju, o svesti, o SADA.

Ovo nije vic.
Ovo nije ni pesma.
Ovo je zapis o trenutku kad je linearno vreme pokunjeno izašlo iz kafane.

Alija i Ilija

Sretoše se neđe u Šeheru,
Da abere razne presaberu,
Da popiju kavu, rad meraka,
I da mudrost izmene čojaka,
Božji sulga, s imenom Ilija,
I Alahov, s imenom Alija.

Dok tu mirno pijuckaju kavu,
Što im kelner donese na tavu,
Adžo puši na čibuk duhana,
A Ilija mota kotrobana,
Teferidže iz čista meraka,
Ko da oba jedna rodi majka,
Za junačka zdravlja se pitaju,
Dok novine bistre i čitaju,
Pretresaju svjetsku politiku,
Da dokuče šta je na vidiku.

Utom neko čudo sa nebesa,
Ko da munja oblake potresa,
Sinu mis’o Iliji kroz glavu,
Još ne bješe dokrajčio kavu,
Strašna mis’o, ko da munja sinu,
Prosvijetli glavu Ilijinu,
On, ko gizda munje i gromove,
Natrag dobi Božije darove,
Pa novine turi na sećiju,
I ovako upita Aliju:

„Čuj Alija, dina ti tvojega,
Rad meraka i ćefa mojega,
Oćeš nas dva da se opkladimo,
I da zarok vaki učinimo:
„Ja mnim vako, tako mi imena,
Linearnog da nema vremena,
Niti prošlog, niti budućega,
No vječitost trena sadašnjega!
I spreman sam da ti to dokažem,
Bez da maštram i išta te lažem,
Ti sam sudi mojim dokazima,
Pa Istinu kad nađeš u njima,
Plati ove kave obadvije,
I još pride, po dvije rakije.
Ne budu li vređeli dokazi,
Pravednoga suda tvog, na bazi,
Veresiju ja ću svu podmirit,
I pošteno opkladu izmirit.“

Alija se tu nađe u čudu,
Gleda glavu, Ilijinu ludu,
Pa mu kratko oteslimi mudro:
„Kad si zarvo i kada si upro,
Neka bude sve ko što ti reče,
Nužno nije da se zarok sječe,
Zadajem ti Alahovu vjeru,
Da pošteno otkrojiću mjeru!“

Tome Idžo ne pronađe mane,
Pa on skoči na noge lagane,
I mobilni iz pojasa trže,
Pogleda ga, što je mogo brže,
Pa Aliji blago se obrati:
„Kod mene je jedanas’ sati,
A kolko je kod tebe, Alija,
Nu pogledaj šta kaže Nokija?“

Kad Alija zraknu ka Nokiji,
On ovako uzvrati Iliji:
„Kod mene je jedanaes’, isto,
Obojica s tim da smo načisto.“

Ilija mu samo glavom klimnu,
I reče mu prije no uminu:
„Ti tu sjedi i ispijaj kavu,
A ja odoh napolje na avu.“

Kavu pije i sjedi Alija,
I čudi se kud ode Ilija,
Mis’o ta ga pritiska i muči,
Al’ rakije četiri naruči,
Dok strpljivo čekajući gata,
Kad će Idžo banuti na vrata,
Kakav će mu aber donijeti,
Da mu kak’im trikom ne prijeti,
Da to nije samo kak’a šega,
To bi moglo ličiti na njega,
Da to neće veseli Ilija,
Da se danas dobro orakija,
Da ćoslamu neku ne izgoni,
Kad mu namah Nokija zazvoni.

Odma Adžo Nokije se ma’ne,
I glas Idžov začu s druge strane:
„Oprosti mi, moj Alija brate,
Što podugo zaboravih na te,
Mahalom sam moro prošetati,
No te pitam koliko je sati,
Moš li opet časkom pogledati?
Kod mene je sad ura dvanajes,
Jes, tako me čas’ gubala, i čes’.“

Kad Alija viđe na Nokiji,
On ovako izvrati Iliji:
„I kod mene dvanajes je, isto,
Da budemo sa time načisto.“

Ilija mu mudro tada kaza:
„E tako mi časti i obraza,
Kad je kod nas ovojice isto,
Mi moramo biti sad načisto,
Ni sekunda da protekla nije,
Od kad odoh vani iz birtije,
Da vrijeme nije ni mrdnulo,
Ko čeljade kada bi prdnulo.
Da je sada kod te jedanaest,
A kod mene, da je sad dvanaest,
Onda jedna protekla bi ura,
No kod oba sat isto dogura,
Te kod mene do dvan’es’ dogura,
Kako kaže na mobilnom ura,
I kod tebe Nokija dogura,
Vajistinu, do dvanaest ura.
Obojici dokaz to nam biti smije,
Da vremana linearnog nije,
No da vječno SADA se pomjera,
I uvijek na isto doćera.
Ne postoji prošlo nit buduće,
To nas neko slaga i zaluđe,
No neka je, do Boga mu fala,
Što je nama prilika se dala,
Do Istine sami da dođemo,
I u vječno SADA da pređemo.

Sad me eto, moj brate Alija,
Išćuriće žestoka rakija,
Da se bracki snažno zagrlimo,
I rakiju u čas’ popijemo.“

Čim Ilija banu u birtiju,
On zagrli i poljubi Aliju,
A Alija isto mu izvrati,
Jer ih isto osjećanje prati,
Jer im srca u njedrima biju,
Jer im duše u srcima bdiju,
Jer su oba sinovi Božiji,
Taj je zakon od svih najstrožiji.

Bože dragi, da je kome znati,
Da je kome stati, pa gledati,
Kako tu se naskroz probudiše,
Nakon što se bracki izljubiše,
Linearno vreme odbaciše,
Postadoše svjesni iluzije,
Linearno vrijeme što krije,
I pređoše u vječito SADA,
Đe tišina i mir vječni vlada.
U oproštaj sve prošlo predaše,
Što činiše Kneževi i Paše,
Sve grijehe složno poništiše,
Što ih njini preci počiniše,
Pomiriše Alaha i Boga,
Sve u slavu SADA vječitoga!

Tu buđenja bi još izobilja,
Sa kojim ih SVESNOST blagosilja,
I birtija probudi je cela,
Za tri noći, tri dana bijela.
Posle ode svak na svoju stranu,
Da istinu širi, još neznanu,
Da mir sveti i ljubav zavlada,
Dok svi žive u vječnome SADA!

Pa kad mudro ovo sam progura,
Kao što je pjesnik Jakšić Đura,
Odoh o’ma do pete birtije,
Da se častim sa dvije rakije.

[Zaključak]

Tamo gdje se rakija s istinom slije,
gdje Alija nosi fes, a Ilija nad duhom istine bdije,
tamo prestaje vrijeme, i počinje postojanje,
tu je mir i ljubav vječito stanje!