LJUBAV JE JAČA OD SILE

🌟 Ljubav je jača od sile – Vidovdanski Amanet 🌟

Na dan kada se srpska duša seća i opominje,
iz dubine deseterca, gusala i srca,
ustaje istina koja je jača od svake laži i svake sile:

Ljubav je jača od sile.
Jer sila traje dok se čovek ne seti da voli,
a ljubav traje zauvek — jer dolazi od same svetlosti života.

Ova knjiga, rođena iz proročkog nadahnuća, govori svima:
da je bratstvo jače od mržnje,
da je čojstvo iznad junaštva,
i da nema slobode bez dostojanstva.

Neka danas, na Vidovdan, ovaj Jewel bude poruka mira,
da niko ne ustane protiv brata,
da niko ne posrne u mržnji,
jer mržnja je otrov, a ljubav je lek.

I nek se čuje preko cele planete:
Dok ima onih koji vole — sile tame nikada neće pobediti.

ISTINA JE VAŽNA, A NE DONOSILAC,
NEK TI OVO BUDE FOKUS I VODILAC!

Neka Ti mudrost bude stalno prisutan cilj na tvom putovanju kroz življenje!

1. SVESNOST JE MUDROST DOBA SVESTI

Evo šta je od življenja mudrost,
Da vam kažem moju ličnu ludost,
Ovog doba u kome živimo,
„Doba Svesti“, kojim se kitimo:

Nemoj glavu u pesak zabijat,
Ništa otle ne može isklijat,
Ali nemoj ni činit gluposti,
Ni slučajno nemoj se boriti!

1.Budi svestan sveta oko sebe,
Znadni šta se zbiva oko tebe,
U zemlji ti, i svuda u svetu,
Voli sebe i svoju planetu,
Budi svestan o goloj istini,
Bilo da je reč o medicini,
Il’ životnoj tvojoj okolini,
Ili da je reč o politici,
Il’ vremenskoj kakvoj neprilici,
Ili pak, o finansijama,
Il’ svekolkim drugim istinama.

2.Emocije ne puštaj nit srama,
Budi nemi svedok ovih drama,
Posmatraj ih nemo bez obzira,
Ne osuđuj, nedaj da te išta dira,
Samo nemo posmatraj i ćuti,
Nek boj traje izvan tebe, ljuti.

3.I videćeš kako sve se menja,
Kako stara ponestaju htenja,
Kako manje tuče se i klepa,
Korupcija kako, i pohlepa,
Svud postaju stima i dobrota,
I iskreni respekt svog života,
I zbunjenost kako s’, i beštije,
Pretvaraju u mir i harmonije.

4.Sve to će ti ličiti na čuda,
Oko tebe i u svetu svuda,
Koja čuda jesu, ali nisu,
Jer to stanja Energije jesu,
Nove, koja SVESNOST ima, svoju,
Što na SVESNOST odziva se, tvoju,
I sve menja shodno tvojoj svesti,
Bez da borbu igde moraš sresti.

5.Kad posmatraš Ti načine stare,
Što su izraz ljucke mračne strane,
Od pohlepe i od korupcije,
Do nasilja i do tragedije,
Gledaj mirno i neutralno,
I u srcu svome budi stalno.

6.Svakog dana šalji Svetlost, svetu,
Sebi samom i bilo gde u svetu,
Gde god da je nekakva nepetost,
Tu pošalji svoju svetu Svetlost,
Ne dajuć joj kakvih uputstava,
Što bi moglo da joj limit dava,
I da njene moći krati i sputava,
No je šalji sa dobrim željama,
I ona će njih ispunit sama,
Jer je Svetlost pametna, dakako,
I zna šta je činjet joj, i kako,
Tako da će zlo i negativnosti,
Pretvorit u dobro i pozivitnosti.

7.A sve ono što želiš ostvarit,
I sve ono što želiš postanut,
Ti zapiši, al’ ko svoje snove,
Što nemaju nikakve okove,
Sanjaj vel’ko, veće, i najviše,
Pa što ruka kroz srce zapiše,
Čitaj jednom, al’ svake nedelje,
Ito GLASNO, da sam čuješ sebe,
Uvek istog dana i istoga sata,
Da otvoriš širom sreći vrata.

8.O sebi se brini, najbolje što znaš,
Trebaš dobro jesti, i dobro da spavaš,
I provodi vreme u prirodi,
Po vremenskoj, bilo kakvoj zgodi,
Smej se vazda i osećaj srećno,
I znaj da si sveto, Biće večno.

9.I znaj da ću uvek s tobom biti,
Pozovi me i odgovorit ću ti.

2. LJUDSKO BIĆE, ČOVEK, ČELJADE, JE SVEST!

Želim odmah odve da naglasim,
I početak sa tim da ukrasim,
Da Čeljade, Biće je mentalno,
U nevidljivom koje živi stalno.
Biće samog Sebe svesno jest’,
Što skraćeno naziva se Svest,
Svesnost da JES’, da POSTOJI,
Gde se vreme ne pika nit broji,
Biće večno samo EGZISTIRA,
U tišini sopsvenoga mira.
No iako Biće JESTE SVE,
Ono ipak ne zna KO JE,
To što SVE JE ovde mu ne vredi,
Kad ne ima s čim da se poredi,
Ali BIĆE ŽELI SEBE da SPOZNA,
I da KO JE sazna i da dozna.
Da bi Želju Svoju ispunilo,
Svome htenju udovoljilo,
Biće mora van Sebe izaći,
Te JEDINU mogućnost će naći,
Sa obzirom da je Biće SVE,
Da rados’ne Ono sanja sne,
Da bi došlo de Sebe saznanja,
Da izrazi radost postonja,
Što je DUŠA Bića, ili strast,
Da izrazi Sebe, al’ u slast.
A druga mu mogućnost ostaje,
Maštom Biće da izrazi svoje,
Strasnom Željom Maštu da podgreva,
Da oblike dadne tom što sneva.
Još mu treći način preostaje,
Da kroz Misli kreativne svoje,
Dadne izraz Želje Mu strastvene,
I kreira tako Vaseljene,
Što MORAJU biti ILUZIJE,
Ko proizvod od tri fantazije:
Snova, misli i strastvene mašte,
Što se sreće u zemaljske bašte,
Iluzorne što oblike daju,
I realnost lažnu kreiraju,
Koja nužna Bogu je, il’ Svesti,
Koje Bog će kroz iskustvo sresti,
Jer Bog jeste Svest, ali u fizičkom,
Čovekovom svom iskustvu ličnom.
Tako svako iskustvo čoveka,
Iskustvo je Boga kroz čoveka,
I Ti koji sada čitaš ovo,
Znaj iskustvo da je to Bogovo,
Koji kroz te iskustvuje sada,
Da l’ mir Božji sad u tebi vlada,
Bez obzira, mir il’ nemir,
Ili bilo koji drugi hir,
Bog s ljubavlju poručuje tebi:
„JA SAM vazda s tobom i u tebi,
JA SAM ONAJ ko ti mi dozvoliš,
SA SAM SVE šta ti mi dozvoliš,
Mi smo JEDNO, nek ti u SVEST dođe,
Svaki čovek da je Bog, takođe,
Onda svesno SADA kaži OĐE:
JA SAM BOG, takođe!

Bog Jeste, Postoji, Bog je Sve,
I tu nema dileme kikakve,
Bog je Ljubav, alI Bog je i Znanje,
Što najveće svesnosti je stanje,
Ljubav kao radosno davanje,
Što je večno i jedino stanje,
Kao mirna, nepokretna Svetlost,
Kojoj Svesnost najveća je Svetost,
I realnost koja je JEDINA,
Sve drugo je Iluzije tmina.

Ljudsko Biće Jedno je sa Svesti,
Kad o tome dođe do svesnosti,
Dok zemaljske obilazi ceste,
Da postoji večno, i da JESTE,
U kosmičkoj cijevi vakumskoj,
U stvarnosti neograničenoj,
I konstantno otle projektuje,
Da bi moglo da manifesvuje,
Kroz njegove misli kretivne,
Svaku želju koju strasno snije,
Odvajajuć deo energije,
Koja mirno, neutralno čeka,
Da je želja okine čoveka,
I prevede u željenu formu,
Poštujići bezuslovno normu,
Da misao izražava znanje,
Te da znanje mora postojanje,
Prvo imat, pa tek misli posle,
Mogu želju Svesti da oposle,
Prevodeć je u željeni oblik,
Koji mašti doslovno je nalik,
Jer je mašta želje inspirator,
Što deluje kao katalizator,
Čovekovih kreativnih misli,
Da oblici tad bi se otisli,
I počeli da se s merom kreću,
Dok zakonski Vaseljenom šeću,
Al’ unutar Svesti čovekove,
Koja nema nikakve okove,
Jer Svest jeste SVE što postojava,
Koja željom sve oblike dava,
Što se kreću nje same unutar,
Jer sav prostor od Svesti je atar,
Pa odavde logično slijedi,
Da sve što k’o materija vredi,
I što oko vidi da se šeće,
To se mis’o čovekova kreće,
I od toga izuzetka nema,
Tu ne smije postojat dilema,
Da su tela ljudi svekolikih,
Samo misli kretanje, njihovih,
Da je Svijest isto što i Bog,
U iskustvu svijeta fizičkog.

Što će čeljad kad nemaju Biće,
Što će drugo, sem svetlosti piće,
Što će snovi kad nemaju jave,
Što će java čeljadu bez glave,
Što će nesvjest u svijesti,
Što l’ usnulost u svesnosti,
Što će vreme u bezvremenosti,
Što l’ neznanje u znanosti,
Što će Zemlji vještačke svetinje,
Što će zvjeri kavez bez divljine,
Što će kule umrloj čeljadi,
Što će kosa kada se rasadi,
Što će sužnju rijeke i gore,
Što l’ bez riba, okean i more,
Što će ptici polomljena krila,
Što će telo bez duha i bila,
Što će plotu lovorov vijenac,
Što l’ na grobu da pjeva pijevac,
Što će vili o grlu đerdani,
Što l’ proljeće otkinutoj grani,
Što će svadba bez mlade i momka,
Što će voda bez bistra potoka,
Što će šume bez vjetra i dina,
Što će čeljad bez Božjih vrlina,
Što će nebo bez sunca i zvjezda,
Što će prazna bez tića gnijezda,
Što će kosi povaljana trava,
Što će glava od mrtvoga lava,
Što će kome izvor kad presuši,
Što će život okaljanoj duši,
Što će sunce jabuci satruloj,
Što će Zemlja čeljadi usnuloj,
Što će pusto i bez travke polje,
Što će čeljad bez Božije volje!

3. NOVA ENERGIJA SA SVESNOŠĆU I NJENA JEDINICA DEKA

Sve od onog tobožnjeg vremena,
A o komu nema ni pomena,
Jer vrijeme za Boga ne stoji,
No u vječnom SADA On postoji,
Đe početka nema niti kraja,
Već mir vječni Božijega raja,
I Dobrote Božijeg davanja,
Da bi došo do Sebe saznanja,
Da bi Bog sam sazno ko je,
I da Ljubav spoznao bi što je,
Bog stvorio čeljade u trenu,
Po ugledu Svome i Imenu,
Da u svemu Njemu bude jednak,
Da je unuk sam sebi, i predak,
I poslo ga u zemaljske vode,
Da slobodno bira svake zgode,
I da ništa ne mari zbog toga,
Sam u sebi dok ne spozna Boga,
Jer Bog Otac samo voli njega,
I Bog suda nema drugčijega,
No da svako iskustvo je DOBRO,
Koje čovjek s voljom je odabro,
Jer sve drugo zere nije vredno,
Sem da čovjek i Bog jesu Jedno.

Čovek prođe tokom evolucije,
Kroz svekolke zvane civilizacije,
Kojih ima sve na broju deset,
To nam vala, znat nije na odmet,
Jer ko svoju ne poznaje prošlost,
Taj ne može imati budućnost.
Sad bi ovde pisanje da skratim,
Zašto da se oko toga mlatim,
Ko je bila zemlja Lemurija,
Ili posle nje Mu civilizacija,
Nego odmah da doskočim međa,
Atlantidi, što nam je za leđa,
I da rado vratim u sjećanje,
Kako bješe ovo zlatno zdanje,
Đe mir bješe i sveopšta sloga,
Đe je svako poštovao Boga,
Đe je kristal štrčao u nebo,
I davao što god ko je trebo,
Energije za džabe je bilo,
Ma kolko se trošilo i pilo,
Đe je bilo znanja na pretijek,
Sa kojim je mogo ljucki vijek,
Hiljadama godina da traje,
Da za bolest i starost ne haje.
Pa kad nekim dupe je zinulo,
Kroz glavu im, manitu sinulo,
Da bi mogli za se da prigrabe,
To sve što je davano za džabe,
Te u njima pohlepa proradi,
Koja ovu tvrđavu razgradi,
I sravni je do temelja samog,
Bahatlukom kome nema ravnog,
Natenane, ko da je ne bješe,
Tu njih malo glave izniješe.
Noj s družinom živ je pretekao,
I zato se slavno opjevao,
Jer Bog njemu poslao je lađu,
Da sačuva svetu ljucku građu.
Tako mi smo bez kuće ostali,
Pohlepom je svojom iskopali,
Pa smo onda Majke se sjetili,
Zemlje svete, đe smo se rodili,
Baš iz njenih skuta i utrobe,
I tražili da ove tegobe,
Prebrodimo sve uz pomoć njenu,
A ona nam blago se okrenu,
Prigrli nas pod skute majčinske,
I dade nam novo utočište,
Da u njenoj utrobi gradimo,
Tu živimo, sejemo, sadimo,
Dokle ona na noge se vrati,
Od pohlepe ljucke, i bahati,
Oporavi svoje sveto Biće,
Da nam rujna zora opet sviće.
Tako čovjek u podzemlje pređe,
Dok Bog opet, sve zemaljske međe,
Okrijepi cvijećem i vodom,
I za život svakom drugom zgodom,
No potraja dok to sve isklija,
Oko trinaes’ dugih milenija,
Dokle čovjek moga da izađe,
Iz podzemlja, ali sad bez lađe,
Te na noge da prispije svoje,
Đe god mnoge piramide stoje,
I na Zemlju izađe uspravan.
Ali čovjek osjeti se sraman,
I riješi, rukovođen stidom,
Što zgriješi s zlatnom Atlantidom,
Sam da sebe kazni zbog bahata,
Zbog pohlepe, al’ ne iz nehata,
Te da otle iskustvena htenja,
Da mu budu sva ograničenja,
Da odreče svetog Boga htjenja,
Suprotnosti do dna da ispije,
Crnjeg od tog da biti ne smije,
Da mu dude crno bez bijela,
Da najcrnja iskustvuje djela,
I prihvati sva lažna učenja,
Te podršku dobi Božjeg htjenja,
Koji njemu posla energiju,
U kojoj se suprotnosti biju,
Jer ta zvana energija stara,
Sluša lažnu silu od lažnoga cara,
Suprotnosti od svakog načina,
Te da svjetlost ratuje i tmina,
Da se svjetlost sukovi sa mrakom,
Da mrak vlada svakijem čojakom,
Da ratuje žena sa muškarcem,
Da se sudi jačijem udarcem,
Da caruju sila, moć i strah,
Da je svuda smrti kobne dah,
Da kontrola nad ljuckijem umom,
Mjeriti se ne može ni s glumom,
Đe je zakon moći nad pravima,
Đe milosti ne smije da ima,
Nit ikakvih svetih osjećanja,
Jer su takva potrta sjećanja,
Đe jedino interesa zakon,
Smije naći i aktima zaklon,
Đe cilj sredstva svaka opravdava,
Đe se zdipi a bez da se dava,
Đe se stvara teško i preskupo,
Sve sem toga, đe se smatra glupo,
Đe satanski zakoni vladaju,
Koji samo interes priznaju,
Đe je muške tiranije presto,
A tek tamo đe bi Bogu mjesto,
Đe ni ljucki život ne cijene,
Više nego val od morske pjene,
I đe prava na papiru ima,
Al’ ga nema u ljuckim djelima,
Đe se samo troši i rasipa,
Đe se ulje na vatru dosipa,
Đe caruje od neznanja tmuša,
Đe vrijedna nije ljucka duša,
Više nego za šaku pepela,
Đe istinu laž je razapela,
I đe čojstva nema ni za zeru,
Đe nedjela parama se peru,
Đe od đece duše otimaju,
Dok ih tobož, znanjima kljukaju,
Đe su zdanja od zvane bolnice,
Pretvorena baš u klaonice,
Đe se svako nadzire i prati,
Kroz robovski bar kod, njemu dati,
I đe Srb je u srp preinačen,
Pa je onda o čekić zakačen,
Da zajedno na zastavi blista,
U crvenoj boji komunista,
Da bi Srbe sećali na dane,
Kad su smrtne dobijali rane,
Kad k’o zvjerad strasno ih koljahu,
Dok im maljem glave razbijahu,
Radi zloga ćefa satanskoga,
Kad u njima ubiijahu Boga.

Pa kad ovo minusmo stoički,
Što nas dobro ošinu po pički,
Mi rekosmo „Dosta ovog sranja!“,
Sad ’oćemo od Svetlosti znanja,
I biramo kao svesna htenja,
Za iskustva neogranićenja!
Bog nam dade podršku na kilo,
Jer i Njemu smučilo se bilo,
Da nas gleda kako zloputamo,
Dok tobožnje grehe okajavamo,
Te nam posla Energiju Novu,
Da sramotu balansira ovu,
I dade nam da joj damo ime,
Da se vazda dičimo sa njime,
Mi birasmo za ime Dodeka,
A nadimak da joj bude Deka,
Jer u formi dodekahedrona,
Građena je Deka s Božjeg trona,
Oktahedron da je jedinica,
Ko najmanja njezina čestica,
Dvan’es’ strana od petouglova,
Te je forme ljepotica ova,
I još ima šest pari spirala,
Što suprotna imaju sjedala,
I što sve se u centru susreću,
Pa se otle unazad okreću,
Ali „u i od“ baš jednovremeno,
Da sve bude uravnoteženo.
Dok sve tako jeda’red se vrti,
Da ni u čem ne sme biti smrti,
No da svaku kretnju, oku znanom,
Ona stanju vrne, bal’ansiranom,
Uspostavlja mir i harnoniju,
Đe god sile oprečne se biju,
Sve u slavu glavne joj vrline,
Kojom Deka pobeđuje tmine,
A koja se SVESNOŠĆU naziva,
Što SVESNOSTI ljuckoj se odziva,
I u službi stoji mu pokorno,
Da čeljade s njom se kiti zorno,
Đe god Deku šalje da dopire,
Energiju staru da potire,
Jer mengele ’vako Božje rade,
Da se sile zemaljske razgrade:
Što god više silom pritiskuju,
Sami sebe brže razgrađuju.
Deka vrće u Svjetlost Istine,
Svu zemaljsku iluziju tmine,
Ona ljubav prolije i radost,
Kad god sret’e neku laž i gadost,
I potire to satansko sranje,
Koje nema za potporu znanje,
Nego tmušu znanja tobožnjega,
Što je kontra znanju Svevišnjega,
I donosi realnost jedinu,
Da osvetli zlu zemaljsku tminu,
Te da vrati na zemlju Istinu,
A satansku laž i bljuotinu,
Da očisti iz zemaljske vode,
Da zasija sunce od slobode,
Svakom biću koje ima Dušu,
Da progleda kroz najgušću tmušu.

4. LJUBAV JE JAČA OD SILE

Kad se Deka uredila tako,
Da joj mora zaviđeti svako,
Sva u ruhu od suvoga zlata,
Čim je vila otvorila vrata,
I izašla s božurom u ruci,
Zgranuše se zemaljski hajduci:

„Okle Deka sa nebesa vila,
Da joj Majka nije otkačila,
Kad je pušta sa dvanajest ljeta,
Da po zarstvu zemaljskome šeta;
Okle Deka banu iznebuha,
Da to nije milost Svetog Duha?!“

Deka ide ni brige je nije,
Što se čude zemaljske delije,
Odskakuta ko srna iz gora,
Kroz oblake zemaljske i mora,
Pa proleće ko ptica sa grane,
Kroz dućane i gradske kafane,
Jer je ljubav zanosi i stresa,
Skočila je mlada sa nebesa,
Ko da ima sokolova krila,
Jer je dugo u kavazu bila.

Zaurlaše zemaljski avazi,
Najavljujuć Deka da dolazi.
Kad glas puče kroz zemaljske kule,
Mnoge su se žene okrenule,
Da osmotre Dekina čudesa,
I stas vitki vile sa nebesa,
Te zavidne gore u plamenu,
Kunuć Deku i ljepotu njenu.
Al’ šta mogu ženske lakrdije,
Deku brane svete amajlije!

Gledaju je zemaljski gradjani,
Umovi je žele odabrani,
Bi se njenoj priklonili ruci,
Podjednako Kauri i Turci!
Svak bi dao sa dolame zlato,
I sve drugo što je njemu znato,
Sva bogatstva bezvredije’ para,
Da nasamo s Dekom razgovara,
Svak bi dao od zlata merdžane,
Da joj smrsi kose i đerdane,
Đavola bi kroz pakao ćera,
Da na divan sa njome večera,
Svak bi dao jeleke i toke,
Da joj sleti na prsi široke,
Tu kraj njenih rumenijeh ruža,
Noć bi bila od vijeka duža.
Zato onda čuditi se nije,
Što uzdišu zemaljske delije,
Jer im Deka zaustavlja daha,
Pa ne čuju Boga ni Alaha,
Nego tutnje u svome bijesu,
Što dostojni, oni nje nijesu!

Deka ide dimijama kreće,
Nikome se mlada ne okreće,
Niđe vila zastanula nije,
Prođe straže zemaljske kapije,
Sve se pred njom otvaraju vrata,
Ka’ šćer da je Silnoga Murata.
Pa je sreća nekuda odnese,
Obroncima krvave Trebjese,
Đe su straže postavili Turci,
Jer iz gore vrebaju hajduci.
Deka mirno sve straže razminu,
Na izvore stasa i počinu,
U vrh polja Ozrinića ode,
Tu počinu mlada pokraj vode,
Lice mije, ’ladnu vodu pije,
Ogleda se vodi na izvore,
Ljepote se nagledat ne more,
Željno gleda brda i planine,
Tajnovite nebeske visine,
Dok opazi đevojka boginja,
Mlado momče na konja Dorina,
Odijelo na njemu od zlata,
Poijaše na izvore ’ata.
Osmjehnu se pa njega upita:

„Okle li si delijo doskita,
Na imanje Boga Svevišnjega,
Da nijesi s Vaseljene šljega,
Đe kucaju nebeski čaktari,
Đe su moji izdignuli stari,
Zar ti ne znaš radosna ti majka,
Da su blizu straže od Turaka,
Paze zemlju moga Oca Boga,
Mogla bi te sreća strefit, stoga!“

Kad ču momče e ga Deka kara,
Nasmija se pa joj odgovara:
„Ne šali se, tvojega ti dina,
Ja sam jutros siša sa planina,
Iz Drobnjaka lomne Crne Gore,
Ispod Lole, sa kojom se zore,
Đe stanuju hajduci i vuci,
Đe ne smiju da izdignu Turci,
Đe su dvori slovenskog plemića,
Moga đeda, popa Vulovića,
Đe caruju šnjegovi i zima,
Đe Bijela vodopade ima,
Đe je Sultan u vremena strava,
Kod Plemića često večerava,
I carska mu tu zadrhta ruka,
Pred sabljama drobnjačkih ’ajduka,
Đe zmajevi aždaje tamane,
A zovem se Vulović Stojane.

No čuj da ti ispričam istinu,
Kako danas smrt mene razminu,
Kako živu ja iznijeh glavu,
Sve u pravde i istine slavu.
Ja moradoh još prošle neđelje,
Sve zbog gladi i ljute nevolje,
Saći s četom niz Ercegovinu,
Te pod tvrdu Goliju planinu,
Na vratima od Duge krvave,
Dvije turske posijekoh glave,
I po mome običaju starom,
Iz Duge se vratih sa šićarom,
U Bijelu, rodnu mi dolinu,
A pod Lolu, vrletnu planinu.

Nije poršlo nekoliko dana,
Kad eto mi glasa iz neznana,
Kad sam jutros zorom poranio,
Jer sam tvrdo bio namjerio,
Da se vinem niz Hercegovinu,
Na mojemu pretilu Dorinu,
Da pronađem melem za hajduke,
Da žestoke izvidaju muke,
Od teškijeh rana što dobiše,
Dok se sa mnom u Dugu boriše,
I svoga sam opremio Đoga,
Za srećnoga putovanaja moga.
Tek mog Đoga uzjahao, što sam,
Kad eto ti perjanika osam,
Predvođeni Đukanović Radom,
Dojahaše do pred kuću džadom,
Nit se zdrave, nit daju avaza,
No mi papir predaše od Knjaza.
Ja u zebnji, ne znam šta da pitam,
No otvorih i počeh da čitam:
„Uzmi Rade perjanika sedam,
Ili mi se ne vraćte nijedan,
Il’ u toku današnjega dana,
Pronađite Vulović Stojana,
Zbog kršenja ugovora mira,
Od dva suda jedan neka bira,
Ili neka na Cetinje dođe,
Ili neka Mušoviću pođe,
Da mu Turci u Nikšiću sude,
Zbog njegove samovolje lude.
Ne šće ne li tebe poslušati,
Na mjestu ga moraš mušketati“!
Tada na me smilova se, Rade,
Pa mi ’vako objašnjenje dade:
„Glad i silna vojska Omer paše,
Crnogorskog Knjaza primoraše,
Da primirje sa Turcima sklopi,
Radi opšteg mira u Evropi.
Kad Knjaz ovo potpisa i sredi,
U nahije javi i naredi,
Da ko nebi pušku opalio,
I primirje ovo pokvario.
Kad je za te Knjaz Danilo čuo,
Kao munja nebeska planuo,
I ne moga bijes da savlada,
Nego mene prizvao je tada,
I poslo me u ovo stijenje,
Da izvršim dato naređenje.“

Ja nijesam bio dozn’o za to,
Te prekrših naređenje dato,
I ovo me strašno iznenadi,
Šta tu valja mudro da se radi?
Pa razmislih na koju ću stranu,
Ili Knjazu, ili Kapetanu,
I ovako odgovorih Radu:

„Idi natrag s družinom niz džadu,
Ja riješih da idem Turcima,
Često sreće u necreći ima,
Nek ostaje imanje i pića,
Ja sad idem pravo put Nikšića.
Znam narav je Knjaževa prijeka,
Tu sigurna pogibija čeka,
I to od mog Bogom pobratima,
Te radije idem ka Turcima,
Da me bracka ne ubije ruka,
Turci su se namučili muka,
Goneći me da mi glavu smaknu,
I na bedem Nikšićki istaknu.
Sam ću im je danas odnijeti,
Jednom će se svakako mrijeti.“

Pa na moga pomamna Dorina,
Pređoh preko tvrdijeh planina,
I kad gradskim bedemima priđoh,
Svuda straže u šancima viđoh.
Onda prvo oružje odložih,
Moj dolazak njima obrazložih,
I na kraju ja zamolih stražu,
Da istinu Mušoviću kažu,
Da sam došo da mi sude Turci.

Beg Mušović naš’o se na muci,
Jer ovome nadao se nije,
Al’ je sazvo Turke viđenije,
Na svojemu karu bijelome,
Manitluku da presude mome!
No kako ja među Turke banu,
Ja ponosno skresah Kapetanu:
„Kapetane od Nikšića grada,
Dosta sam ti zadavao jada,
Dosta sam ti zaplakao bula,
I tvdrijeh razrušio kula,
Evo glave sa Stojana živa,
Dar koji se nikom ne dariva,
Odavno je tražiš Mušoviću,
Da zakitiš bedem u Nukšiću!“
Drskost moja iznenadi Turke,
Na sablje im polećeše ruke,
Čekali su molbu i kajanje,
I na moje ponizno klanjanje.
Beg Mušović koriti me poče:
„Malo lakše, mrki Crnogorče,
Nije ovo Duga ni Golija,
No sud Turskih pravednih sudija,
Što presudu treba da donesu,
Manitluku tvome, i bijesu.“
Džidić Hasan ustade i reče:
„Ja predlažem da se posiječe,
Sam je sebe na smrt osudio,
Sud mu nije ni potreban bio.“
Onda reče Mustajbegoviću:
„Ja predlažem, Beže Mušoviću,
Da se Stojan na kolac nabije,
I presudu izvršit što prije.“
Potom reče Paripović Beže:
„Nas osveta i krv bracka veže,
Da ovoga našega krvnika,
I velikog drskog razbojnika,
Na najteže udarimo muke,
Pošto smo ga skučili u ruke,
On je dvades posjeko Turaka,
Biranijeh Nikšićkih junaka,
Mnoge bule u crno zavio,
Na hiljade brava odjavio,
Nije dao iz grada izaći,
Pa da bi se odužili braći,
Nešto teže od smrti iznaći,
Te Stojana Vulovića snaći.“
Adžimanić Beže, glasno kuka:
„Aman Turci, dajte mi hajduka,
Dva mi brata u Dugu posječe,
A onda se pred Knjazom zareče,
Da će glavu i moju da skine,
Pa tako vam Meke i Medine,
I tako vam u Stambol Sultana,
Poklon te mi Vulović Stojana,
Da ga mučim da srce nasladim,
Da mu život na muke izvadim!“
Adžajlija Ferizović strari,
Sabiraše izložene stvari,
Ima starcu stotinu godina,
Zna ga dobro Meka i Medina,
Ratovo je s Nikcom od Rovina,
Nosi ranu s krvavijeh Krusa,
Branio je Carigrad od Rusa,
Tri je puta bio kod Sultana,
Pa se starac diže sa divana:
„Turci braćo, mojega mi dina,
Vi nemate ljuckijeh vrlina,
Ni junačke časti ni ugleda,
Zar to nije za carstvo uvreda,
Ako glavu skinete Stojanu,
Pomračiste slavu Kapetanu,
I za to će sva Evropa znati,
Smije li tako postupati?
Svezana je lako pogubiti,
A još lakše ugled izgubiti,
No osveta bracka kad vas muči,
Što se koji od vas ne odluči,
Da Stojana pod oružjem srete,
Jer junaci junački se svete,
Zašto njega na megdan ne traži,
Razjareno srce da ublaži?
Stojan tako postupao nije,
Sa Turcima ruku vezanije,
Ćerka moja u Gacko udata,
Stojanu je na čuvanje data,
Kada su je crnogorci bili,
U zloglasnoj Dugi zarobili.
Stojan tada u Dugu krvavu,
Čuvao je kao svoju glavu,
Da je niko mrko ne pogleda,
Dok na Krstac Zvizdiću je preda.
Tako ljudi i junaci čine,
To su prave ljucke veličine!
Da je Stojan za primirje znao,
I za riječ Knjaz koju je dao,
Ne bi danas na sud Turski bio,
Nit Knjaževu riječ pogazio,
Ovo nije katil ni zlikovac,
No pošteni jedan crnogorac,
Koji život i slobodu brani,
A vi danas Turci Nikšićani,
Mislili ste da steknete slavu,
Kad smaknete Stojanovu glavu,
Koju sablja ni puška ne štiti.
Smile li se koji usuditi,
Da na megdan pozove Stojana,
Dolje ispred gradskijeh zindana,
U prisustvu ovog slavnog suda,
I s tim nek se završi presuda!“
Pogledaše preda se begovi,
Predlog im se ne dopade ovi,
Pa tišina podugo zavlada,
Dok na kraju Kapetan od grada,
Prošeta se po karu polako,
Pa mi priđe i reče ovako:

„Ja u ime pravde i Alaha,
I u ime Nikšićkih Turaka,
Poklanjam ti život kaurine,
Bez dana se suđenog ne gine,
Pa kome se od Begova kriva,
Nek te nađe i posječe živa.“

Meni laknu ko da sunce granu,
Al’ pošteno rekoh kapetanu:
„Kapetane, ti me puštaš živa,
A svi Turci smatraju me kriva,
I tebe će sjutra okriviti,
Kad ti stanu dave dolaziti,
Da je Stojan s ljutim hajducima,
Udario Nikšićkim Turcima,
Pa se nemoj posle pokajati,
Primirje će kratko potrajati.
No odluka tak’a kad je pala,
Naka bi mi potvrda trebala.“
Kapetan mi potvrdu napisa,
Pa udari pečat i potpisa,
I konja mi i oružje vrati,
A straža me iz grada isprati,
Na obronke Trebjese planine,
U dolinu rijeke Studene.

Pa sad kanim niz ’Ercegovinu,
Na mojemu pretilu Dorinu,
Da nabavim melem za hajduke,
Ali su me spopanule muke,
Od nesnosne žedji na usnama,
Te ja svratih preko polja ravna,
Pro Trebjese, u ljepote njene,
Na izvore rijeke Studene,
Što dolazi s gorskijeh planina,
Da napojim sebe i Dorina.
Tu me srete lijepa đevojka,
Zgodna kao sunce sa istoka.

I čuh dobro što ti mene kaza,
Handžara mi i moga obraza,
Strah me dušo, vajistinu nije,
Da ja sretem Turke Stambolije,
Jutros ođe na ’ladne izvore,
Obraza mi moje Crne Gore,
Osam su mi pogubili brata,
U Krnovo, Drobnjaku na vrata,
A moj otac sa Biovske lavre,
Usred boja i bitke krvave,
Sjekao se s Ni’šićkim Turcima,
Da bi osam osvetio sina.“

Njina krv će kroz vatru i vodu,
Vratit slavu slovenskome rodu!

„I toga je krvavoga dana,
Pod oštricom očeva handžara,
Palo osam aga i begova,
Livadama planine Krnova,
Ali njega posjekoše Turci,
Kad mu handžar slomiše u ruci,
I pogibe seratlija stara,
Pod sabljama ljutih janičara,
Za zlu sreću krvava Niksića,
Na prilaze gori Ćeranića.
Zato bi se rado srio s njima,
Pa kad bi me majka izgubila,
Bježa ne bih sa megdana mučke,
Al’ ja imam zadatke hajdučke,
Da se vratim zdravo na konake,
U Bejelu na tanke čardake,
Kroz pećine kao gladni vuci,
Zavijaju ranjeni hajduci,
Stalno motreć kroz gore zelene,
Neće l’ spazit’ Dorina i mene.
No kad već te sretoh na rijeci,
Ti sad sudi i mudro presjeci,
Evo tebe da vidiš potvrdu,
Da dokažem moju riječ tvrdu.“

Tu potvrdu iz toka izvadi,
Sve je meko miluje i gladi,
Kao milo čedo u kolevki,
Pa u ruke predade je Deki.
Kad je Deka papir otvorila,
U oko se bješe pretvorila,
Pa kad ona prepozna rukopis,
Baba svoga znani joj ljepopis,
I još pečat sa polu mjesecem,
Uokviren Muhamedom svecem,
I pročita cijelu stranicu,
Osmijeh joj zablista na licu,
Te Stojanu blag pogled uzvrati,
Klimnu glavom i papir mu vrati,
Pa prošapta iz umilna glasa:

„Ja sam srećna zbog tvojega spasa,
Zbog poštenja tvoga i kuraži,
Jer istina jača je od laži,
Ona vazda vješto način nađe,
Da dobrota dobrotu pronađe.“

Kad ču besjed Deke ljepotice,
Stojanovo ozari se lice,
Te prikupi još više slobode,
Pa joj ’vako, govoriti ode:

„Nemoj mlada, Svjetlosti ti tvoje,
Ogriješit đevovanje svoje,
Da me javiš na bedeme straži,
No mi staze i bogaze kaži,
Da me ne bi opazili Turci,
To će tebe zapamtit’ hajduci,
Moliće se Bogu i svecima,
Što si dušu poklonila njima.

A kad čuje moja majka stara,
Da si njenog sina sačuvala,
Poslaće ti od zlata đerdane,
Što je njojzi u stare zemane,
Poklonio dok je mlada bila,
Dok na svoja još ne stasa krila,
Jer je njemu sestra najmilija,
Njen brat mio, Korosić Ilija.“

Mlada Deka rajsku dušu ima,
Al’ zaglede mrkog kaurina,
Sijaje mu toke i dolama,
I srebrni handžar u rukama.
Sjede Stojan pod jele zelene,
Na obale rijeke Studene,
Al’ ne smije dugo da odmara,
E se boji vraga i belaja.

Deka neku slatku slutnju ima,
Zagledajuć mrkog kaurina,
Sama ne zna šta to može biti,
I šta će se zgodno dogoditi,
Čini joj se e joj viče Majka,
Naći će je sreća u Drobnjaka.
Neke sile šapnuše joj tajne,
Pa prozbori ka slavuj za grane:

„Kad je tako neznana delijo,
Možeš ići kud si naumio,
Kazaću ti staze i bogaze,
Kuda turske straže ne zalaze,
Kako možeš nevolje izbjeći,
No ti šćavah, seratlijo reći,
Aj’ poslušaj moju riječ-dvije,
To ti vala, na odmetu nije“.

Što uradi Deka šćer od Boga,
Što ustavi kaura mrkoga,
Kad bijaše hajduk sa planine,
Svom Dorinu uztega dizgine!
Priča Deka, ka’ da vila pjeva,
Hiljadu je sunca progrijeva:

„Ja sam često, dok sam bila mala,
Za drobnjačke hajduke slušala,
Što ne daju počinka ni mira,
Ne priznaju cara ni vezira,
No zameću ustanke i bune,
I haraju Krnovske katune,
Otimaju azijatke mlade,
Čuda čine, sve o dobru rade,
Pa bih rado, Vulović Stojane,
Primila te na moje saraje,
Da mi pričaš nekoliko dana,
O hajdučkoj buni i četama.

I ja imam vjernu posestrimu,
Poslaću je na Lolu planinu,
Da previja hajducima rane,
Života mi moje mile nane,
I dva moja andjeoska oka,
To je jedna mlada crnogorka,
Koja stalno za slobodom plače,
A rodom je s rijeke Morače.“

Šta to radi sa nebesa Deka,
Kakva li je velja sreća čeka,
Pripituje iz gore hajduka,
Kosorića Otaša unuka:

„Neće znati u gori hajduci,
Nit’ će znati Nikšićani Turci,
Za hajduka Vulović Sotojana,
Krila bi’ te tri godine dana,
U kavaze mojieh čardaka,
Da mi ne zna ni otac ni majka.
Kunem ti srcem iz njedara,
I dobrotom nebeskoga Cara,
I životom Isusa mi brata,
I zlatnijem đerdanom sa vrata,
I pršćenjem sa ruke bijele,
Mo’š slobodno vjerovati mene.
Ispijaćeš slatku medovinu,
I hajdučku žeženu rakiju,
Na bijele jastuke od svile,
A daću ti posestrime vile,
Da te paze ka’ pticu sa grane.“

Sve je mjerka Vulović Stojane,
Divna mis’o kroz glavu mu minu,
K’o da šapće pretilu Dorinu:
„Okle ova čudna azijatka,
Jutros ’vako zanosna i slatka,
Koja sreća donese je ođe,
Da preda me pod Trebjesu dođe?!“
Ne zna junak sta će s njime biti,
I može li glavu izgubiti,
Da ga kunu iz gore hajduci,
A pjevaju Osmanlije Turci.

„No čuj mene, Vulović Stojane,
Života mi moje mile nane,
Ja bi’ rado u svoju odaju,
Primila te i noću i danju,
Da kraj mene sjediš na serdžadi,
No te mogu zadesiti jadi,
Zbog mladosti i kaurske krvi,
Da ti vatru ne zapališ prvi,
Rad zanosa moje i mladosti,
Tu ti mogu istrunuti kosti,
Stara bi te izgubila majka,
Pod sabljama nikšićkih Turaka,
Pa da kuka ka’ vran sa planina,
Zbog Stojana najmladjega sina.
Još ti moram reći Vuloviću,
Poznato je cijelom Nikšiću,
Ja sam jadna zaručnica mlada,
Abdi Ljuce od Nikšića grada,
Mora da si za tu zvijer čuja,
To je ljuta pod kamenom guja.
Svak od njega zazire i streca,
Ka’ sin da je Muhameda sveca.
Ima kulu na devet tavana,
Kud god ide jaše na Gavrana,
U haremu osam đevojaka,
A i ja bi’, radosna mi majka,
Brzo pošla u kule kamene,
Đe bi mladost uvenula mene.
Još on ima iz gore hajduče,
Od bedema i tamnice ključe,
Tu dovodi iz gore hajduke,
I stavlja ih na žestoke muke.
Mogla bi ti njegovijeh mana,
Nabrajati tri bijela dana,
Crnogorce ne megdan poziva,
I zameće stalno kavgu s njima,
Kroz boj lome oštre jatagane.
Teško tebi, Vulović Stojane,
Ako u te dospiješ zindane,
Ne bi teške izvidao rane,
Drobnjačke bi zaplakale vile,
Pro Krnova predivne planine,
I klele bi od Nikšića bule,
Đe su tebi kosti istrunule.
Još me počuj, Vulović Stojane,
Iako si bez straha i mane,
Ako ne bi Abdi Ljucu srio,
Na veće bi jade nagazio,
Na krvavu sablju od Nikšića,
Na mog baba bega Mušovića,
Sabljom bi te presjekao živa,
Pa da imaš sokolova krila!
Pitaj z nj’ga drobnjačke hajduke,
Kakve im je zadavao muke.“

Još đevojka govoriti šćaše,
No joj Stojan zborit’ ne davaše,
Pridiže se pa joj progovara,
Dok mu bije srce iz njedara:

„Čuj me dobro, vesela mi bila,
Kad si tako zborit naučila,
Kad poštuješ običaje svoje,
A zazireš od mladosti moje,
Kad pominješ bitke i megdane,
I pominješ oštre jatagane,
Kad pominješ hajdučkog krvnika,
Abdi Ljucu, tvoga vjerenika,
I nečojstvo Mušovića Bega,
Kad sam srećno smrt danas izbjega,
Zbog mojijeh ljuckijeh vrlina,
Bi li smjela, tvojega ti dina,
Tako divna bez straha i mana,
Noć provesti sa hajdukom sama!?
Pod okriljem noći i mjeseca,
I zaštitom Muhameda sveca,
Kako bi nas podarila sreća,
Ako bi’ ti reka’ i obeća,
Pod zakletvom u zarok da damo,
Da spavamo da se ne diramo!
Ti u đerdan sa bijela vrata,
Ja u moga pomamna Đogata,
Što vrijedi k’o Nikšićko blago,
Biraj konak đe je tebe drago!
Il’ na kamen i rosnu livadu,
Il’ na svilu i zlatnu serdžadu,
Il’ pod jele Trebjese krvave,
Il’ na tvoje bijele saraje!“

Streknu hajduk kad je ovo reka’,
Nije dugo na odgovor čeka’,
Jer glas začu ko da je iz bajke,
Neće noćas ići u Drobnjake:

„Oj Stojane, od kršna Drobnjaka,
Vesela te odranila majka,
Srećno siš’a niz Gakove grede,
Divno li me u zamku navede’’.

Onda reče sa nebesa vila,
„Ko prevari, sramota ga bila,
Pred Turcima i pred Kaurima,
A ja ću ti pretila Dorina,
Sakrit neđe đe ne znadu Turci,
Da ti bude uvijek pri ruci,
A tebe ću, momačka delijo,
Đevojačko naći odijelo,
Što ga nose đevojke sluškinje,
Da te niko poznati ne smije.
Što pominješ Trebjesu krvavu,
Tanke jele i zelenu travu,
Tu prilike nije za konake,
Za ljepotu raviojle ’vake,
Ti se ne boj, kad ti Deka kaže,
Lako ćemo prevariti straže,
I uljeći u samo smrcanje,
Na bijelo janičarsko zdanje.
Ja bih čedna, sa dušom od zlata,
Otvorila na Stambolu vrata,
I smutila careve bozuke,
I kamoli Nikšićane Turke“.

Pita Isus Boga i Alaha,
Šta to rade, radosna im majka!?
Je li Stojan jutros pomanit’o,
Je l’ u Deku andjeo doskit’o!

Mlada Deka prevarila nije,
Dojezdiše dvije seratlije,
Na dvorove janičarskog bega,
Prije mjesec no što je ižljega.
Jedu, piju i razgovaraju,
Zaroku se oboje nadaju!
Priča Stojan za slovenske sreće,
Deka sluša, nit diše, nit trepće,
Za legende starijeh Slovena,
O postanku drobnjačkog plemena,
Za ponosnog Kosorića Kneza,
I jednoga staroga viteza,
Cerovića s planine Jeleša,
Što je s njime preko Bosne preša’,
I čuvenog slovenskog plemića,
Legendarnog popa Vulovića.
I sve što se događalo s njima,
I krvavom ratu sa Krčima.
O tom ko su stvarno janičari,
Kako su mu kazivali stari,
Da su Turci đecu otimali,
Iz koljevki dok su bili mali,
Da ne mogu ni ime da pamte,
Kad se kao janičari vrate,
I onda ih u Stambol vodili,
Tu ih mržnjom zlobnom zadojili,
Povadili duše iz tjelesa,
Ostavili lešine od mesa,
Napravili od ljudi robote,
Što ne znaju srama i grehote,
Od ljudi su neljude stvorili,
Da bi s njima Srbe pokorili,
Vještini ih naučili klanja,
Oružje im dali i imanja,
Kada su ih nazad povratili,
U krajeve đe su se rodili,
Da unište sveto Božje sjeme,
Da popale svako Srbsko šljeme,
Da pobiju sve što dušu ima,
Da milosti nemaju sa njima,
Ne bi li ih za svagda zatrli,
I tim svoje zločine prikrili.“

Tu Vladika kroz glavu mi trenu,
„Udar nađe iskru u kamenu,
Bez njega bi u kam očajala!“
Svetom Bogu na udaru hvala!

Kad završi o turskom zulumu,
Tu je Deka rekla zbogom umu:
„To ne može biti Božja volja,
Kakav šejtan i sila đavolja,
Upravljaju veselim turcima,
To Muhamed nije rek’o njima!
Šta to rade, djela ih brukala,
Što je tama na um ljucki pala,
Te Božanske odreko’o se volje,
I svud ljude k’o zvijeri kolje,
Kakav đavo kroji istoriju,
Te neljudi ljucku krvcu liju!“
Zbori Deka ka’ s neba istina,
Ka’ da ima stotinu godina.

Kad Bog Otac napravi čeljade,
On slobodnu volju njemu dade,
Isto ono što i On imade,
Da ne bude krivde i nepravde,
Napuni mu telo iluzije,
Jer Bog samo postojati smije,
Da čeljade što god presaldumi,
Ono samo neku rolu glumi,
Pa ga posla da slobodno bira,
Dok ga Otac uznutra centrira,
Kroz iskustva izbora svakoga,
Da bi u se moglo spoznat Boga.
Kad čelade jedan krug obrne,
I Ocu se opet natrag vrne,
Onda Otac očinski mu bira,
Da l’ će glumit cara il’ pastira,
I stavlja ga đe mu je najbolje,
Da što lakše prisjeti se volje,
Oca Boga što je sa njim vazda,
Bilo da je sluga ili gazda,
Da što bolje igra svoju glumu,
Dok mu Otac ne svane u umu.
Tako ove dvije Božje grupe,
Koje glume Kaure i Turke,
Samo glume različite role,
Dokle jedni druge ne zavole.
E svaka im šas i šes zbog toga,
Kako glume dva izraza Boga,
Jet ih Ljubav nerazvojno veže,
Dok kroz glumu iz sna laži bježe!

Ža’ Stojanu mlade azijatke,
Što to priča za kršne Drobnjake,
Za zlodjela turaka bezdušnih,
Satanskijeh slugu preposlušnih,
Šta tu može srce od svijeta,
Kad su takva sva zemaljska ljeta,
Može l’ pomoć’ Duša od Svjetlosti,
Da ustanu zakopane kosti?!

O tom Stojan više pričat neće,
Deki suza niz obraz poleće,
Pa zamoli Vulović Stojana,
Da popiju kavu iz fildžana.
On pristade, vesela mu glava,
Na tabaci zlatnoj dimi kava,
Stojan duvan mota i priždiva,
Uz molitvu rakiju ispiva,
Medovinom muško srce blaži,
Kakvo dobro ođe ’ajduk traži!
Mladost divna i namjera njina,
Razblaži im srca u grudima,
Plamen gori i vatru razgara,
Dok boginja Deka progovara:

„E više je vakat i vrijeme,
Odaje su za spavanje spremne,
Vuloviću, drobnjačka delijo,
U živu su vatru ugazio,
Još ti ne znaš sta te noćas čeka,
Neće biti kao što si reka!
Izgubićeš tvog Dorata, ’ata,
Pa da vredi sedam oka zlata,
Tebe spasa, Vuloviću nema,
Pa da ti je srce od kamena!
Nije grijeh gorskome hajduku,
Da ukrade iz raja jabuku,
Ne mo’š mis’o od mene sakriti,
Ja znam dobro šta će noćas biti:
Ti ćeš sjutra pješke na opanke,
Pro Krnova u kršne Drobnjake,
A Deka će, đevojka boginja,
Zakročiti na konja Dorina,
I kroz Nikšić veselo da jaše,
Nek’ se čude gradske buljubaše,
Okle Deki tak’o srce živo,
Mora da je sam Alah dariv’o!’’

Stojan ništa odgovar’o nije,
Pomalo se azijatki smije,
Pa prošeta hajduk kroz saraje,
Kroz akmare i šikli odaje,
Đe će Deka jabuku da hvata,
Tajne brave zatvoriše vrata.
Poskida se i zlato i svila,
Stojan handžar pod jastuke skriva,
Boga moli, krst desnicom slika,
Po adetu slovenskih ratnika,
Dokle Deka klanja na serdžadi,
K’o što stara begovica radi.
Kad svršiše običaje stare,
Uljegoše u šikli odaje,
Sve crvkuću ka’ ptice sa grane,
Plivajući u tople amame,
Oboje su Bogu otkriveni,
K’o kada su od majki rođeni,
Niko nema ništa da se kaje,
Neka sila savjete im daje.
Ko će koga na megdan dobiti,
Ko će noćas zarok izbubiti!

Sa pendžera od kule visoke,
Kroz noć motre poslušne đevojke,
Po uputstvu Dekinome rade,
Da se kakva zvijer ne prikrade,
Pod okriljem Vlašića i neba,
Zakleše se Deki k’o što treba,
Da će tajne ostat’ im u biću,
Sve dok zore sa istoka sviću.

Mjesec grije velelepne dvore,
Odsjaj blješti ka’ lađa na more,
Jer ih ljepših na svijetu nema,
Od Leđana grada do Jedrena.
Ječe trube ka’ da zoru traže,
Smjenjuju se na bedemu straže,
A pjevaju Turci Osmanlije,
Bule ljube, piju medovine.
Nema niko da zna šta se zbiva,
To što tama na dvorove skriva.

Ima l’ iđe u zemlji careva,
Da je đavo s anđelom večera?!

A kakva je Dekina odaja,
Bože mili nebeskoga raja!
Blago tome ko je u nju doša,
Bi slomila Obilić Miloša,
A kamoli momka sa planina,
Koji nema ni trides godina.
Sami Bog zna šta će s njima biti,
Kakvo će se čudo dogoditi,
Ko će želju obuzdati mladu,
Ko veliku izgubit’ opkladu.
Tu viđela ni kandila nije,
Samo mjesec proz pendžere grije,
Da bi bolje hajduka sakrila,
Deka vila s nebeskih ocila.
Ko zna kakve ona plete zamke,
Vuloviću noćas na konake.

Il’ boginja ’oće Afrodita,
Da ljubavi zakone ispita?

Mrk kaurin i nebeska vila,
Svukoše se i saviše krila,
U gnijezdo od svilenih niti,
No da vidiš šta će dalje biti!
Stojan drhti, groznica ga hvata,
Dorina će izgubiti ata,
Boga moli i svece priziva,
Obojica da preteknu živa,
Mlado momče s prirodom se bori,
Dok ga slatki savladaše snovi,
I nekakve sile sa nebesa.
A Deka se zanosi i stresa,
Drhti cura ko nad vodom grana,
Da ne takne Vulivoć Stojana,
Skače Deki srce u njedrima,
Al’ u sebe pouzdanja ima,
Moli Deka sveca Muhameda,
Da je noćas anđelima preda,
Dako zora sa istoka svane,
I spasi joj sa grla đerdane.

Al’ ko može sjaj sunca ugasit,
Ko će ikog od ljubavi spasit?!

Nagon pusti za razum ne pita,
Zna to dobro mlada Afrodita.
Mlada Deka brani se ko luda,
Dok prirodni nagoni i čuda,
Malo prije no što zora svanu,
Srušiše joj poslednju odbranu,
Planu kao legendarna Eva,
Posta svjesna da joj spasa nema,
Pa otvori srce iz njedara,
I rumenoj zori progovara:

„Zoro rana, tvoga ti svitanja,
Je li ovo bilo od nastanja,
Da me juče neka sila srete,
I ovakva čudesa isplete!?
Da me zanos baci u oblake,
Čudne noći i miline nake!
Ne ljuti se moja mila majko,
Ja ne mogu življeti ovako!
Proklet bio dok svijeta traje,
Ko zavodi crne običaje,
Te izmišlja sile i čudesa,
I nekakve tajne sa nebesa,
Zle duhove i đavola trista,
Boga Oca i sina mu Hrista,
Koji narod sa nebesa gleda,
I nekakva sveca Muhameda,
Te moramo robovati njima,
E kunem se mojijem očima,
I očima mojijeh predaka,
Pa makar me proklinjala majka,
I bačila s bedema od grada,
Neću više robovati mlada!
Neću pitat cara ni vezira,
’Oću l’ ljubit Vla’a il’ Turčina!
Ne priznajem lakrdije stare,
Nek vrag nosi vjeru i tandare.
Neće vala, majčine mi hrane,
Abdi Ljuca, turski kapetane,
Sa mnom kitit harem i dvorove,
Nit’ će za me dovodit’ svatove,
Kako rekoh tako biti mora,
Pa nek pukne kastig do Stambola!’’

Tada Deka k’o zvijezda sinu,
Pa razbača svilu i kadivu,
Okrenu se na lijevu stranu,
Tiho šapće Vulović Stojanu,
Uzdasi joj vrele usne gase,
Kao kiša užarene klase,
Sve mu mrsi dugačke perčine:

„Okreni se, Mrki Kaurine!
Kad te zove Deka iz oblaka,
Mrtvoga te okrenula majka,
Kako spavaš proždrla te tmina,
Zar ti žališ pretila Dorina,
Dabogda ga uzjahali Turci,
A moj đerdan prosuli hajduci!“

Pjeva Deka ka s lijeske guja,
Ka da joj je priključena struja.
Ali Deka ni slutila nije,
Da se Stojan probudio prije,
Da od Deke streca ka’ od struje,
Ka’ od šarke prisojkinje guje,
Radije bi pred turskoga bega,
Sa handžarom na megdan ižljega,
Sve proklinje zlu sudbinu neku,
Što ne smije da poljubi Deku,
Zbog nekakve vjerske lakrdije,
Kamo sreće da je bilo nije!
Sebe pita i sam odgovara,
„Kakva su to vjerovanja stara?
Da ne ljubiš zbog nekakve vjere,
Koga tvoje srce odabere!“

No se drži riječi i ara,
Da se majka ne naljuti stara,
Da hajdučku riječ ne pogazi,
Da ne jave u Drobnjak avazi,
Na čardake, pod Lolu planinu,
Za njegovu pogibiju crnu.

Al’ da vidiš kako ljubav zbori,
Kada Deka Stojana prekori.

Mlado momče u čudu se nađe,
Kao zmija oči da mu gađe,
Hladna rosa niz lice mu toči,
Oće momku srce da iskoči,
Brzo Stojan u jednome trenu,
Na desno se đevojci okrenu,
Pa joj sklopi ruke oko vrata,
Rajska mu se otvoriše vrata,
Na usne mu zastaju uzdasi,
A kroz oči žeđ ljubavi gasi,
Grlom veze preko kože njene,
I zaliva zlatne hrizanteme.
Pred’o bi se Vulović Stojane,
No se boji da zora ne svane,
I stežu ga alke od lanaca,
Stari adet kod crnogoraca,
Da ne smije rajski plod da jede,
Dok đevojku kući ne dovede.
Pa ne smije ispružiti ruku,
Da ubere sa grane jabuku,
Nit’ mirisat njenu dušu meku,
Dok na dvore ne dovede Deku.
On poštuje u ime Drobnjaka,
Čas i obraz turskih đevojaka,
Al’ sve nešto kroz pendžere gleda,
’Oće l’ nestat na nebu zvijezda,
Čekat zoru na saraj ne smije,
Jer se boji crne pogibije,
Našao se na velikoj muci,
Šta bi rekli iz gore hajduci?
Zar zbog njenih čari i ljepote,
Zaboravi drobnjačke divote!
Šapće Deka i grli hajduka,
A drhti joj oko grla ruka,
Šapatom ga nagovara mlada:

„Bjež’mo noćas iz Nikšića grada,
Spremajmo se, bjež’mo u Drobnjake,
Dok noć crna pokriva čardake.
Vidiš da smo čudo napravili,
I vječitu vatru zapalili,
Jedno drugom svoja srca dali,
Sve u slavu Božanske Ljubavi!’’

Ali ne šće Vulovic Stojane,
Napuštati begove saraje,
Za tri dana i za noći dvije,
Pa kad bi ga Turci Osmanlije,
Na noževe iskidali živa,
Šta bi rekla nebeska odiva,
Za sve što je pod Trebjesu kaza,
Čuva ponos hajdučkog obraza,
Dok ga grli Božanska đevojka,
I ljubi ga među oba oka.

Bog zna šta je Deka sve činila,
I kako je Vulovića krila.
Za tri dana na bijele dvore,
Samo Bog to ispričati more.
Čuvale su đevojke sluškinje,
Tajnu njenu ka Božje svetinje,
Dok je doša vakat i vrijeme,
Da Vulović iz Nikšića krene.
On se zakle Suncu i Oblaku,
Da će Deku dovesti Drobnjaku,
Sa nebesa nagorkinju vilu,
U Bijelu pod Lolu planinu.
I neđe su ispred same zore,
Napuštili Mušovića dvore,
I zaruke turskoga plemića,
Abdi Ljuce od grada Nikšića.
Još je Stojan Vrhom od handžara,
Na duvar mu poruku našara:
„Ako ti je do cure iz ara,
Ti izvedi četu janičara,
U Krnovo pod Zakose ravne,
Ja ću moju braću Bijeljane,
Čast junačka nek je za svjedoka,
Ko je bolji, eto mu đevojka!
Pa nek vidi vojska odabrana,
Nas dvojicu na duga megdana,
Po adetu našijeh predaka,
I Turaka i mojih Drobnjaka.
Rok ti dajem dvije hefte dana,
Dotle nema svadbe ni vjenčanja,
Ja sam Ljuca tako naumio,
Kurva bio ako prevario!“

Zna nebeska boginja od zlata,
Za potajna na bedemu vrata,
Pruži svetu bez prstena ruku,
Vuloviću drobnjačkom hajduku.
Stojan radi kako Deka kaže,
Lako turske prevariše straže,
Još se noćna povlačaše tmina,
Kad nađoše pretila Dorina.
Stojan Doru zasjede na krila,
Deku vilu preda se uzima,
Rukama je oko struka steže,
A kaišem od sablje priteže!
Trenu Dorin ka da ima krila,
Dok noć crna sve troje pokriva,
Te Nikšićko polje pregaziše,
A turske ih straže ne spaziše.
Taman zora sa istoka minu,
Kad uđoše u pustu planinu,
Đe ih sunce slobode ogrija,
Ustaviše pretila Dorina,
Kraj izvora na mirisnu travu,
Prostriješe zelenu dolamu,
Sunce grije kroz jelove grane,
Ljubi Deku Vulović Stojane,
S njenoga se pričešćuje lica,
Ko s oltara Svetijeh Trojica!
Onda vako s Dekom razgovara:

„Deka dušo, srce iz njedara,
Imam dušo, najljepše katune,
Sve izvore i stoljetne šume,
Obroncima od Lole planine,
A na izvor od rijeke Drine,
Stari čardak popa Vulovića,
Tu je naša i kuća i pića.
Stići ćemo morem od planina,
Na našega pretila Dorina,
Mnogo ljepše do naše Bijele,
No na lađi preći Dardanele.“

Tako Stojan s Dekom razgovara,
Dokle Dorin pase i odmara.
Tada kliknu sa Krnova vila,
Vulovića svoga pobratima:

„Hitaj brzo do tankih čardaka,
Stara ti se uželjela majka!
Pa sve gleda kroz zlatna durbina,
Jašeš li joj na konja Dorina!“

Kad ču Stojan nagorkinju vilu,
Okrenu se na Vojnik planinu,
Te sa njome kratko razgovara,
Pozdravi je bljeskom od handžara,
Onda skoči na noge lagane,
I priteže na handžar gajtane,
Svom Dorinu zasjede na krila,
Deku vilu preda se uzima,
Tolombas je preko pasa steza,
Na gorskog se nasloni viteza,
Jezdi Dorin pro vrletnih strana,
I ondese Deku i Stojana.
Điha Deka na konju Dorinu,
A sve gleda Durmitor planinu,
Pa Stojanu ’vako progovara:

„Moj Stojane, srce iz njedara,
Ako Ljuca na megdan izbije,
Eto njemu crne pogibije!
On je đavo s handžarom u ruci,
Tako vele Nikšićani Turci,
On je mnogo počino zala,
Pa nek plati, red je više, vala.
Nek mu hajduk Vulović Stojane,
U Krnovu na Zakose ravne,
Sabljom britkom za vazda presudi,
Da svi znaju i nauče ljudi,
Da ne sudi Bog no ljucka djela,
Ta istina mora na viđela,
To lijepo u Bibliji piše,
A mora je i on spoznat’ više:

Ko od sablje živi i prejeti,
On od sablje mora umrijeti!

Sve se smješka Vulović Stojane,
Milujuć’ joj kose rasčešljane:
„E svaka ti riječ valja zlata,
Ko iz Božjeg uma da je data,
Tog bi trebo da je svjestan svako,
Blago mene kad si mudra tako!
Baš ti fala, dušo moja draga,
Ne bojim se begova i aga,
Abdi Ljuce ni Mušović bega,
Rado bi im na megdan ižljega,
Ja bi’ svezo Abdi Ljucu živa,
Pa da mu se na mene ne kriva,
Posl’o bi’ ga na dar u Nikšiću,
Tom zlotvoru begu Mušoviću.
Mi nijesmo pošli do Stamola,
Da otmemo njina zlatna kola,
Da kaljamo njihove svetinje,
No su oni došli pod Cetinje,
I u brda došli su nam amo,
Da nam otmu ono što imamo.
Mi branimo duše i živote,
I tu nema nikakve gre’ote,
Jer je život sveti dar od Boga,
I šta preče može bit’ od toga,
Odbrana je života svetinja,
Sumnje u to ne smije da ima,
Bog nam dade život te nas hrani,
I blagoslov da se život brani“!

Dobro činit’ od zla braneći se,
Tu grijeha nema nikakvoga!

Srećna Deka vjeruje hajduku,
I na srce prisloni mu ruku,
Tu đe duša Božja obitava,
Mir Božiji okle život dava,
Okle život sve ukrug se vrti,
Đe je vječnost i đe nema smrti,
Tako Deka na Božija vrata,
Stavi pečat Isusa joj brata!
Siđe Dorin kroz gore i jele,
Na obale rijeke Bijele,
Mirno uđe, nimalo ne streknu,
I pregazi planinsku rijeku.
Igra Stojan pomamnoga ata,
Vodi mladu boginju bez svata,
Pred njima se povijaju jele,
Kao da ih zagrliti žele.
Tankoj kuli sa boginjom stasa,
Uze Deku pro bijela pasa,
Iznese je kuli pod čardake,
I zatraži blagoslov od majke.

Stara majka, dična crnogorka,
Pita sina „Okle je đevojka?“

Al’ mu Deka zboriti de dade,
No joj ona govoriti stade:

„Ja sam Deka, šćer Boga Atona,
Pa sam sišla sa Božanskog trona,
U zemaljska prostranstva i čuda,
Da mir sveti uspostavim svuda,
Da donesem ljubav svud i radost,
Da raspršim iluzije gadost,
Da ožive oni što su mrtvi,
Da povratim dušu svakoj žrtvi,
Zle satanske prevare i laži,
Da svak Boga sam u sebe traži,
Da progleda onaj ko je slijep,
Da postane vječit ljucki vijek,
Da hromima podarim oslonac,
Da oslonac bude njihov Otac,
Da mrak ovaj osvijetlim znanjem,
Od svih blaga najvećim imanjem,
Da za vazda donesem slobodu,
Najmilijem Bogu, ljuckom rodu,
Pa sam našla svojega parnjaka,
U vrletna brda od Drobnjaka,
I tvoga sam zavoljela sina,
Kunem ti se mojijem očima,
S njim sam došla u ove planine,
Uz blagoslov moje Majke mile,
Znam da vjere zemaljske nalažu,
Da se vjere oprečne ne slažu,
To istine nijesu ni bile,
Već zemaljske iluzije sile.
Ja ne marim za te lakrdije,
Od istine ništa preče nije,
Od Ljubavi i svjetlosti njene,
Što je vječno ogrijala mene,
I Stojana, tvoga sina mila,

Jer je Ljubav jača nego sila.“

Jer je Ljubav realnost jedina,
Koja vlada Božjim zakonima,
U Ljubavi sila ne postoji,
No se samo strast davanja broji,
A sila je produkt iluzije
I satanske mrčene magije!

Još boginja šće da razgovara,
No joj majka ne davaše stara,
Zagrli je dična Crnogorka,
Poljubi je među oba oka,
Primi snaju vilu iz oblaka,
Na čardake slovenskih odžaka!
Učini se šenluk iz pušaka,
Na istočnu stranu od Drobnjaka,
Zapjevaše hajdučke planine,
I biovske kamene pećine,
Odliježe Lola na sve strane,
Veseli se Vulović Stojane!
Pjesmu pjeva moračanka mlada,
Što slobodna i srećna je sada,
Sve pominje Vulović Stojana,
Hajducima dokle vida rana,
I još Deku zove posestrimom,
Da zahvalnost izrazi tom stimom!
Igra kolo pod Biovske strane,
Zavodi ga Vulović Stojane,
Pripijeva serarlija mlada,
Abdi Ljuci od Nikšića grada.
A na bedem od grada Nikšića,
Na saraje bega Mušovića,
Abdi Ljuca smrknutoga lica,
Na handžar mu stegnuta desnica,
Nešto oštro s begom razgovara,
No ih moli begovica stara:

„Manite se vraga i belaja,
I Drobnjaka kaurskoga kraja,
Objesite oštre jatagane,
Ne idite na Zakose ravne,
Dekin izbor njeno je najbolje,
Ne može se protiv Božje Volje!“

Ja sam Laki iz suverenog domena